
Mnogo toga možemo da saznamo o gledaocima, filmskim i televizjskim autorima kao i o generalnom stanju u društvu po neprijateljima koji naseljavaju naše male i velike ekrane. Antagonisti, zlikovci i dušmani u pričama, pa i onim pokretnim na TV-u, oslikavaju naše strahove tj. strahove naše zajednice, a što bi mnogi psiholozi i sociolozi rekli – strah nas pokreće više od ljubavi, drugarstva i drugih sladunjavih sentimenata.
Ako je suditi po našoj kinematografiji i TV programu, Srbi su se dobar deo zadnjih sedamdesetak godina plašili Švaba. Švabe u tenkovima, sa „šmajserom” o kuku i začudo vrlo ograničenim vokabularom. Možda je tu faktor bio i nedostatak kreativnosti kod autora, kao i priča o jednom jedinom velikom neprijatelju naroda koju je forsirao neko sa vrha. Ko zna? Prošlo je to vreme, ali ono što je ostavilo jeste slika namrgođenog Nemca koji viče „Halt!“ dok hrabri podmladak skače u jarak i hita ka šumi.
Ipak, izlišno je pričati o našoj produkciji. Zadnji veliki partizanski ep smo izbacili pre više decenija (ne računamo „Ravnu goru”, a realno – ko je pa računa?), tako da je nepoznato ko je danas našem čoveku vuk. Kod Amera, u Holivudu, to su bili Rusi. Na početku, malo nacisti, ponekad vanzemaljci i prirodne katastrofe, ali pre svega – Rusi.
Hladni rat je bio period u kom su se borbe vodile na svakom polju osim onom bojnom (doduše, to je i dalje tema rasprave). Svaki segment kulture i društva je učestvovao i animozitet se podgrevao u svakoj prilici. Bio je to sukob ideologija, reči, načina života, interesnih grupa, industrijskih kompleksa, samo ne i nuklearnog oružja, što je bar jedna stvar na čemu im treba biti zahvalan.
Sovjetski Savez je bio velika crvena pretnja, a komunizam tumor koji se širio slobodnim svetom. Holivud nikako nije mogao da presedi ovaj sukob na klupi. Iako ne možemo reći da je tadašnja produkcija štancovala isključivo propagandni materijal, ne možemo tvrditi ni da je bila preterano objektivna (čast izuzecima). SSSR je bio nemezis svemu demokratskom i slobodoljubivom, te su i likovi bili tek nešto više od karikature – poslušni vojnik, hladni komesar, beskrupulozni partijaš, fatalna žena (mekog srca) i drugi. Džejms Bond bi se često našao nasuprot takvih likova, doduše, više je želeo da ruski ženski svet odvodi u krevet, o čemu će razne Olge i Natalije da posvedoče. Ostali su najčešće bili pijuni ili deo neke velike terorističke organizacije koja preti svetskom miru.
Ovakva simplifikacija je pratila slične naslove i nije se pomerala od premise – mi dobri, oni loši. Sve je kulminiralo sredinom osamdesetih sa naslovima poput „Crvena zora” (glup film, savršen za to vreme) i „Roki 4” (najbolji film na svetu – reči koje je svaki moj vršnjak bar jednom izgovorio u osnovnoj školi). Radnja se toliko puta ponovila da je bila predvidiva. Isprva su Rusi bili nepobedivi i brisali sve pred sobom, ali bi američka izuzetnost i nepokolebljivost na kraju ipak izvojevale pobedu.
Pad SSSR-a i Berlinskog zida je prekinuo ovaj popularan i vrlo isplativ trend. Holivud je izgubio svog glavnog negativca. Pravljena je velika sprdnja kako Amerika traži novog protivnika. Posle su iz čistog očaja napali Kanadu („Kanadska slanina”, „Saut Park”). Nastupio je intermeco pun elokventnih Evropljana („Umri muški”), fundamentalističkih Arapa („Opsada” sa Denzelom Vošingtonom) i južnoameričkih narko-kartela („Jasna i neposredna opasnost” sa Harisonom Fordom). Bilo je i ponekog Rusa u vidu korumpiranog državnika, bivšeg kagebeovca („Predsednički avion”, opet Harison Ford) ili gangstera („Šakal” sa Ričardom Girom), ali velika ruska pretnja je bila stvar prošlosti.
Ipak, može se reći da Rusi nisu otišli, već su se povukli u rezervu. Napad na kule bliznakinje je Al Kaidu stavio u prvi plan i teroristi su bili ono čime su Ameri plašili svoju decu pred spavanje. Amerika je bila zauzeta ratovima po Srednjem istoku i popularna kultura, uključujući i produkciju na malim i velikim ekranima, to je oslikavala. Kako je Kina jačala, tako je jačalo i njeno prisustvo u medijima.
Povratak Rusa je nastupio putem vrlo neočekivanog žanra. Rijaliti je bio sjajno mesto za razne ruske starlete i ćerke prebogatih oligarha koji su brže-bolje pobegli iz Rusije sa svojim milijardama. Takva klasa ljudi se savršeno uklopila u površnu, dokonu elitu Los Anđelesa, Njujorka i Londona. U kulturi koja iznad svega vrednuje stanje na računu, hiljade emigranata je našlo svoj dom.
Nije moglo sve da ostane na tome. Za to su se pobrinuli Gruzija, Libija, Sirija, Edvard Snouden i sad Ukrajina. Veliki ruski medved je umešao svoje prste i bilo je samo pitanje vremena kad će se Ajvan, Sergej, Mihail i Vasilij naći u ulozi antagoniste. Led je probila televizija FX serijom „Amerikanci”, koja je doduše bila malo suptilna, pa je radnju smestila u osamdesete godine. S druge strane, nimalo suptilni NBC i TNT nam uz fanfare vraćaju ruske dušmane serijama „Blacklist”, „Last Ship” i predstojeći „Allegiance”.
S obzirom na razvoj situacije u Ukrajini i zaoštravanje odnosa sankcijama, ne očekujem usporavanje ovog trenda. Popularna Galup anketa iz 2013. pokazuje pretežno negativan stav Amerikanaca prema Rusiji, prvi put posle pada Berlinskog zida. Takav odnos će se sigurno odraziti i na popularnu kulturu i čeka se da Holivud uhvati priključak. Na kraju krajeva, Rusi su sigurica. Dovoljno su strani i egzotični, dovoljno poznati, imaju istorijat sukoba i nose sa sobom breme Hladnog rata. Oni su protivnici koje Zapad priželjkuje. Barem na filmu.
Autor: Danilo Obradović
Foto: Profimedia
Najčitaniji tekstovi iz kategorije ZABAVA
Još iz kategorije ZABAVA
..i zna gde da povede oca u šoping
Da li biste se usudili na ovaj potez?
Prijave za jedno od najvećih svetskih takmičenja u mobilnoj fotografiji, Huawei Next Image Awards 2020, završene su...
Zauvek je ostala britka na jeziku
Neuporedivo iksutvo fotografisanja
Dočekajte zlatnu 2020. godinu uz celodnevni matine u luksuznom i intimnom ambijentu hotela SAINT TEN na Vračaru!